Lažne vijesti, internet i društvene mreže, 3. dio

Radikalizacija kao princip rada YouTubea postala je javno poznata zahvaljujući bivšem zaposleniku Googlea Guillaumeu Chaslotu. Chaslot, informacijski inženjer koji je doktorirao na umjetnoj inteligenciji, izradio je specijalizirani softver koji pokušava ‘razbiti’ misterij funkcioniranja YouTubeovog algoritma. Istraživanja koja je proveo pokazala su da su preporuke koje servira algoritam generičke i nemaju veze s poviješću pretraživanja – odnosno nisu personalizirane – te da se kroz preporuke sistematično nameću video-zapisi koji su senzacionalni, promiču teorije zavjere ili polarizaciju mišljenja. YouTube preporuke dovode korisnike na kanale koji šire teorije zavjere, jednostrana stranačka mišljenja i obmanjujuće videozapise čak i ako ih takav sadržaj ne zanima. A pokažu li korisnici političku ili inu sklonost prema onome što odaberu za gledanje, algoritam će im obično preporučiti videozapise koji se podudaraju s njihovim predrasudama, ali često s ekstremnijim stavovima.

Kao i YouTubeu, i Facebooku je poslovnim temeljima oglašavanje. Kako bi ova najveća društvena mreža s više od 2 milijarde članova svojim korisnicima pružila što personaliziranije oglase, Facebook prikuplja njihove podatke i analizira ih na sve rafiniraniji način.

Aleksandr Kogan programirao je 2014. godine Facebook aplikaciju pomoću koje su korisnici ove društvene mreže mogli riješiti test osobnosti. To je i učinilo 270 000 ljudi, no nisu imali pojma da time Facebooku na raspolaganje nisu dali samo svoje osobne podatke, nego i podatke svih svojih prijatelja – njih ukupno 87 milijuna.

Sličnom dinamikom i rasponom društvenim se mrežama šire i lažne vijesti. Pored opisanih mehanizama automatske radikalizacije, to je još jedno svojstvo društvenih medija – automatsko naglašavanje laži, odnosno gubitak istine u društvu. Jer laži se šire mnogo brže od istine, posebno putem interneta. To potvrđuje i rezultat studije koju su 2018. godine u časopisu Science objavila trojica znanstvenika s MIT-a. Studija obuhvaća otprilike 126 00 istinitih i lažnih priča, koje su podijeljene oko 4,5 milijuna puta između 3 milijuna ljudi u razdoblju od 2006. do 2017. godine na komunikacijskoj platformi Twitter.

„Utvrdili smo da se neistine šire puno dalje, brže i šire nego istina, u svim kategorijama informacija, te u mnogim slučajevima u vrlo značajnoj mjeri”, istaknuo je Sinan Aral, jedan od koautora studije.

Konkretni nalazi studije kažu da su lažne vijesti retvitane 70% češće nego istinite vijesti, a istinitima je trebalo šest puta više vremena da dopru do 1 500 korisnika negoli je trebalo lažnim vijestima da dosegnu isti broj ljudi.

U svim razdobljima povijesti, u svakome kutku svijeta bilo je ljudi koji su glasno trubili gluposti. No, koliko god da su glasno vikali, puno ljudi ih nije moglo čuti i da je to htjelo. Samo suvremeni masovni mediji – prije svega internet sa svojim društvenim mrežama – omogućuju nekome da ne kaže ništa ili nešto potpuno lažno, a dosegne milijune ljudi. Čak i one koji to ne žele čuti.